lauraNa 49. književno - recitalnoj manifestaciji "Susret riječi Bedekovčina 2018." naša osmašica Laura Završki osvojila je prvu nagradu u kategoriji osnovnoškolskih eseja na temu "Što nam danas znače bajke/basne/mitovi?". Njen esej Ružno pače u baršunastoj rukavici Mary Poppins možete pročitati pod opširnije. Čestitamo!

 

Ružno pače u baršunastoj rukavici Mary Poppins

 

Nekada davno... Bilo jednom... Prije mnogo godina... Početak je to mnogih bajki koji odmah na prvu mami našu radoznalost, privlači nas kao magnet bacajući nas opušteno u daleku prošlost kao da se to nas ne tiče. Ne možemo odoljeti šarenilu njihovih korica i cinfrasto ukrašenim, zlaćanim naslovima i, djelujući na nas svojom čarobnošću, ne mogu nam se oteti iz ruku. U onom trenutku kada počnemo rastvarati njihove teške korice,lagano nas opije miris staroga papira, a šuškanje stranica umiruje našu napetost dok brzo prevrćemo po njima iščekujući njihov sretan završetak. Moj prvi susret s bajkom i nije bio baš toliko bajkovit. Pokazalo se, unatoč mojoj bistrini, da sam bila suviše mala da otkrijem njezino pravo značenje sakriveno u narušenoj ljepoti, i naizgled, nekim bezizlaznim situacijama glavnih likova. Ne tako davno, moja je majka, moja Mary Poppins, željeznom rukom u baršunastoj rukavici iz kovčega izvadila knjigu o bajkama. Iz mnoštva odabrala je Ružno pače. Sasvim slučajno, a zapravo se sve događa s razlogom. Šćućurila sam se majci u zaštićeno, toplo krilo kao nazebli vrapčić i napeto slušala i upijala svaku izgovorenu riječ. Pretvorila sam se u uho, slušala srcem i dušom. A onda, kao da je netko hladnim mačem sasjekao moj savršeno topli svijet. U nevjerici sam se pitala kako je to moguće. Kako jedna majka svojemu djetetu može reće da je ružno i poželjeti da ga više nikada ne vidi? Kako je hladnim odbijanjem nevinoga stvorenja utjecala da se ono skoro zaledi? Plakala sam kao mila godina. Usprkos majčinu nagovaranju da budem strpljiva, objašnjavanju da je to ipak samo izmišljena priča s tužnim početkom, ali sretnim završetkom, nisam mogla, ni željela, shvatiti njezin smisao. Zamišljala sam da su sve majke poput moje, pune ljubavi. Moje poimanje svijeta bilo je narušeno i postala sam zbunjena. Odbacila sam svaku pomisao iskrivljene, nesavršene slike u svojemu do tada savršenom svijetu. Poslije toga duže se vrijeme nisam mogla upustiti u avanturu u kojoj stvaran život završava tamo gdje počinju bajke. Baš kad sam se ponadala da je nečitanje bajki okopnilo kao snijeg u proljeće i zauvijek ispralo gorak okus prvoga susreta s njom, dogodilo se nešto čudesno. Našla sam se s majkom u dućanu s igračkama. Na jednoj polici bile su same prekrasne lutke, jedna ljepša od druge, da ti istovremeno stane i pamet i dah. Sve osim jedne. Na prvi je pogled bila neprimjetno ugurana iza svih, nevažna, neprivlačna, trošne haljine. Neću reći da je bila ružna, to je tako ružno. Pogled bi mi se stalno vraćao na nju, onako usamljenu. Smjela sam uzeti bilo koju lutku, cijena nije bila upitna. Moj izbor bio je konačan kada joj se neka djevojčica stala podrugljivo smijati. Bez daljnjeg razmišljanja uzela sam je u ruke i nježno prigrlila. Obasipajući ju suzama, napravila sam joj šarene tragove na licu. I bila je najljepša, s tim isprekidanim prugama prašine i čistoće. Još mi se više sviđalo kada je majka rekla: ''Ružno pače postat će veličanstveni labud.'' U tome trenutku poželjela sam čuti Ružno pače do kraja. Poželjela sam čuti i još neku. Ne neku, sve njih, sve dok ih se ne zasitim kao Ivica i Marica otkidanja komadića kolača s vještičine kućice. No, tko se još kolača može zasititi? Bila sam spremna upiti sve što su braća Grimm, gospodin Hans i drugi zakuhali svojim junacima. Bila sam spremna za sve one otrovane jabuke i vretena, uzavrele kotlove za nevinu dječicu, sve vještice i vuka koji jede malu djecu. Ma, zamislite, zajedno s bakicom! Onda sam krenula u školu. Bajke i basne redale su se naizmjence i polako lile kao lava u moju glavu. Izazvale su pravu erupciju osjećaja i unijele lagani nemir. Lagani nemir unijelo je i postepeno upoznavanje mojih prijatelja i otkrivanje njihovih nesavršenih života. Svaki od njih imao je svoju različitu priču i svaka je bila i sretna i nesretna na svoj način, baš kao i mnoge priče iz bajki. U trenutku kad se rodimo, naš život ima sretan početak kao u većini bajki. Sve do onog trenutka kad nam se u živote upletu razni sporedni likovi kao mnogobrojne prepreke na putu. Sve ono negativno i pozitivno kao da je preslikano u bajke. Ili je možda obrnuto? Samo što u našim životima nema tih čudnih likova, vještica i vukova, ali osobine koje ih krase, odnosno ne krase, možemo prepoznati u nekim ljudima. Danas, okružena nekim nelijepim slikama, nasiljem među djecom i nad ženama, bijesnim ispadima i govorima mržnje, moram biti gruba i reći da je to neka spodoba iskočila iz bajke i nastanila se, nažalost, u nekima od nas. Njihova dalekosežnost i bezgranična glupost bit će tek dobra podloga za neku novu bajku iz koje bismo svi trebali nešto naučiti. Ako imam pravo birati, u svakom slučaju biram samo ono dobro iz bajke. Moja će priča odzvanjati notom: ''...i živjeli su dugo i sretno!'', iako sam svjesna da život nije bajka. Ponekad život piše čudne stranice i nema uvijek sretan kraj. Nečije tipke trebalo bi ipak uštimati jer su se mnogi oglušili na uzrečicu da dobro uvijek pobjeđuje zlo. Zar bajke nisu dovoljno jasne i glasne? Trebalo bi umjesto bombona na donje police postaviti bajke i basne. I ne samo dolje jer su i odrasli, negdje u svojoj rutini, izgubili nit vodilju i zaboravili smisao bajki te pouku basni. Trebalo bi ih vratiti pod majčine skute kraj toplog ognjišta kako bi iznova ušli u njihovu srž. Bajke bi nas trebale mijenjati na bolje, nadahnjivati, ohrabrivati, obogaćivati naš svijet. One bi trebale buditi našu maštu do neslućenih pozitivnih granica te nas na tom putu opominjati kakvi nikada ne bismo trebali biti. Moram vjerovati da će mi izrasti nos ako budem lagala, baš kao što moram vjerovati da će me pojesti vuk ako ne budem slušala majku i ako skrenem s puta. Nažalost, moram vjerovati i u to da, ako mi nepoznata osoba ponudi bombon, da mi možda nudi otrovanu jabuku i kao lisica me želi namamiti, mene, nevino janje. Isto tako moram vjerovati da lijepa riječ sva vrata otvara, da osmijeh i ljubav kao čaroban štapić rastjeruju i tope svaku mržnju, a pozitivne misli zasljepljuju sve negativno kao Kosjenkini biseri. Iskren dječji glas trebao bi nadglasati svaku odraslu glupost i otkriti da je car zaista gol, bez ikakvog pretvaranja i maskiranja. Ostavimo maske samo za maskenbal kada možemo biti i onaj negativan lik iz bajke ili basne. Na jedan dan. I to je previše. Neki ipak zaborave skinuti maske drugi dan. Nažalost, neki ih nikada ne skinu. Dok god znam da neko dijete vodi željezna ruka njegove Mary Poppins u baršunastoj rukavici puna ljubavi, ušuškavajući ga bajkama, preoblikujući ga i uljepšavajući, dok ga obasipa poljupcima za laku noć, znam da ću u snovima bezbrižno letjeti ispod kišobrana ssvojom Mary Poppins. Drugom rukom držat ću Petra Pana i, spuštajući se na dva i pol metra, dotaknut ću letećeg Martina. Na prvoj grani nasmiješit će nam se Zubić vila, a kraj potoka Kosjenka. Ujutro će se dogoditi čudo! Dobit ću vjetar u leđa, spremna za nove izazove, puna snage da sretno zakoračim u novi dan. Zakoračim? Ne, poletim! Stojeći čvrsto nogama na zemlji. Ne vjerujete? Upravo se dogodilo, a zapravo samo sjedim.

Laura Završki, Mače

laura1

laura2